Nova energija
Vrijeme u kojem živimo razapinje nas između dva ekstrema. S jedne strane sve je veća potreba za silnim energijama koje će nas grijati i prenositi od jednoga mjesta na drugo, koje će pretvarati noć u dan ili omogućavati da proizvodimo hranu i sve ono bez čega nam je suvremeni život nezamisliv. S druge strane sve je izraženija svijest o drastičnim promjenama još uvijek jedinoga svijeta u kojem jesmo, koji se upravo iskorištavanjem energije radikalno mijenja. Hidroelektrane sa svojim golemim akumulacijskim jezerima potapaju cijele doline, mijenjaju lokalnu floru i faunu, a predstavljaju i stalnu prijetnju stanovnicima nizvodno od brana. Termoelektrane zagađuju i zagrijavaju zrak i vodu, a golemi oblaci pare i dima često zaklone i sunce. Jedni zatvaraju nuklearke, a drugi najavljuju izgradnju novih. Povremene katastrofe ističu ozbiljnost problema, a često i nemoć ljudi ako do njih dođe, o čemu svjedoče Černobil ili Fukušima. Svaki politički potres u naftom bogatim dijelovima svijeta u stanju je svima i posvuda poremetiti proizvodnju, uzdrmati ekonomske i bankarske sustave i blokirati veći dio svakidašnjeg života, od prometa do grijanja ili rashlađivanja stambenih i radnih prostora, svejedno. A nasukavanje samo jednog tankera ili katastrofa poput one na platformi uz obale SAD-a u stanju su uništiti cjelokupnu floru i faunu golemih područja i trajno narušiti ekološku ravnotežu.
Iako je sve izraženija svijest o potrebi ograničavanja potrošnje kojom se istodobno do krajnosti troše prirodni energetski resursi, a oni su nenadoknadivi i ograničena trajanja i opsega, ne možemo očekivati da će se ljudi svjesno odreći civilizacijskih tekovina koje život čine ugodnijim, lakšim i zanimljivijim.
U novije vrijeme nude se rješenja poput niskoenergetskih kuća, koje konstrukcijom, opremom i izvedbom štede energiju, sve se više koriste obnovljivi i prirodni, ekološki prihvatljivi izvori poput energije vjetra, solarne energije te korištenja topline zemlje i podzemnih voda.
U burnim i čestim političkim raspravama o suverenitetu i raznim oblicima njegova ugrožavanja ili ograničenja, u prošlosti i danas, te o mogućim opasnostima u budućnosti obično se zaboravljaju neke činjenice koje bitno utječu na samostalnost i opstojnost neke zemlje. Hrvatska trenutno uvozi oko 50% potrebne energije odnosno uvozi 100% ugljena, oko 75% nafte te oko 40% prirodnog plina. S obzirom na sve veće potrebe i sve manje zalihe energenata u nas, do 2020. godine uvoz bi se mogao povećati na 70%. Istodobno bi se u tom razdoblju udio obnovljivih izvora energije u nas trebao podići na razinu do 20%, a biogoriva do 10%. Treba istaknuti da trenutno Hrvatska ima samo pet fotonaponskih projekata odnosno četiri izgrađene vjetroelektrane.
U svijetu se do 2030. godine očekuje da bi solarna energija mogla dostići 10% u ukupnoj potrošnji energije ili opskrbljivati energijom gotovo tri milijarde ljudi. Solarni paneli u posljednjih nekoliko godina pojeftinili su za više od 60%, a taj se trend nastavlja.
Danas je u svijetu najveći pojedinačni ulagač u obnovljive izvore energije Kina, s gotovo 55 milijardi dolara i očekivanjem da će se taj iznos u idućih desetak godina utrostručiti. Kina je trenutno i vodeća svjetska gospodarska sila, koja se razvija ubrzano i, čini se, nezaustavljivo.
Možda bi trebalo ponešto naučiti i iz toga svijetlog primjera. Treba nam nova energija koja će našem društvu i cjelokupnom stanovništvu dati snažan, novi zamah. Istodobno treba sačuvati i one stare, dobre vrijednosti koje su u temelju svega odnosno pronaći pravu ravnotežu između želja i mogućnosti. Moramo sačuvati svijet u kojem živimo i učiniti ga boljim za one koji tek dolaze.
