VIVERE s logom iz palete zelenih tonova, namijenjen je širenju svijesti o ekologiji i njezinu suvremenom utjecaju na svakidašnji život.
«Kako netko može kupiti i prodati nebo, toplinu zemlje?», zapitao je 1854. godine indijanski poglavica Seattle, iz plemena Suquamish, američkoga predsjednika Abrahama Lincolna, kada su američki predstavnici vlasti uljudno molili indijanska plemena da im prodaju svoju očinsku zemlju kako bi izgradili Novu Ameriku. «Ako mi ne posjedujemo svježinu zraka i svjetlucanje vode, kako ih onda možete kupiti? Svaki djelić ove zemlje svet je mom narodu», rekao je tada poglavica Abrahamu Lincolnu. Naravno, nitko to tada nije mogao nazvati indijanskom osviještenošću ili ekologijom, isključivo zato što su plemena u Americi i drugdje živjela autohtono, prirodno, po zakonitostima koja su vladala stoljećima, a po kojima je bilo jasno da se ljudi ne poigravaju prirodom, već ona njima.
Pojam ekologija nastat će kasnije, u novije vrijeme, kada se priroda pobunila na intervencije koje je napravio moderan čovjek, u uvjerenju da će tako ukrotiti prirodu. Pobunu protiv mučenja prirode tada je suvremeni čovjek naprosto nazvao znanstvenim nazivom ekologija.
Časopis VIVERE svoju ulogu i namjenu vidi upravo u tome - u ekološkom osvješćivanju ljudi o tome kako priroda nije dobra ako je ukroćena, kao što – citirajući staroga poglavicu – nije shvatljivo zašto se krote divlji konji, zašto se mijenjaju tokovi rijeka. VIVERE, dakle, nema pretenzije davati upute kako nadmudriti prirodu te je iskoristiti do maksimuma, već je zamisao predočavanje pozitivnih primjera suživota s prirodom, da između redaka ljudima naglasi kako bi pohlepa za novcem mogla za sobom ostaviti pustoš.
Globalne klimatske promjene, globalno zatopljenje, zagađeni zrak, nedostatak vode, razvoj velikih i prenaseljenih gradova, neizbježno utječu na okoliš. Ekološki problemi su ozbiljniji nego ikad prije. A mudri ih je poglavica ovako predvidio: «U gradovima bijelog čovjeka nema mirnoga kutka, nema mjesta na kojem bi se čulo otvaranje lista u proljeće ili treptaj krila kukca...».
Omalovažavanjem našeg planeta, njegovih istinskih prirodnih vrednota, dobiva se dojam o potpunom ignoriranju problema, o apsolutnom neznanju kako nas nesmotrenost može kazniti, ostaviti nam mnogobrojne ekološke ožiljke od kojih se nećemo moći tako lako oporaviti. Unatoč jasnim problemima što ih donose ekološke nevolje, naglašene stvarnim događajima, ali i prikazom u medijima, kao da nemamo sluha o zajedničkom nastupu i akciji za spašavanje vlastite budućnosti. Činjenica je da neki znanstvenici već sada napominju kako nismo poduzeli odgovarajuće korake na vrijeme, ali da još uvijek ima vremena da se osvijestimo i pokrenemo.
Ako želimo da ljudska rasa, dakle ljudski život, opstane, ekološki problemi zahtijevaju globalnu akciju. Jesmo li za to zaista spremni? Koliko smo za to zaista osviješteni?
Proročanstvo da bismo mogli završiti u nekoj vrsti kataklizme izazvanoj grijesima ljudske rase kao da je uistinu već viđeno i u riječima proročanskog poglavice: «Sve stvari su povezane, kao što je obitelj krvlju sjedinjena. Što god snađe zemlju, snaći će i sinove zemlje. Nije čovjek ispleo mrežu života, on je u njoj samo puka nit. Što god da učini toj mreži, čini sebi».
Tako je govorio poglavica koji nije htio predati zemlju pohlepnim Amerikancima da bi je preorali, zaradili novac i opet preorali.
Tako bismo trebali zapravo početi razmišljati o ekologiji. Možda još uvijek možemo misliti da ćemo posjedovati prirodu, kao što je danas posjedujemo. Ali, oskvrnuta, što već jest, ona uzvraća udarac našoj djeci. Nasljednici neće imati gustih šuma, neće vidjeti orla u letu.
Njihov će život biti drukčiji od našeg - bit će to obična, jednostavna, osnovna bitka za opstanak.
Drugim riječima, ne poslušamo li pravila ekologije, možda još i mi, a ako ne - naša djeca sigurno - morat će počinjati život ispočetka, na drugi način; kako je to lijepo rekao indijanski poglavica čiju su zemlju ipak neki pohlepni ljudi uzeli: «Morat će naučiti da je zemlja pod njihovim nogama zapravo pepeo njihovih djedova...».
